„Za sud nam nedostaje nešto što može izgledati od male važnosti a u stvari je veoma važno, nešto što može izgledati ništa a u stvari je sve. Potrebno je da estetski fakat, reproduciran u fantaziji, bude kvalificiran, to jest mišljen, kao estetski fakat; da on od kontemplacije postane logički akt (subjekt, predikat i kopula). U tom sasvim jednostavnom aktu nadodavanja jednog predikata subjektu kontemplacije sastoji se književna kritika (kao kritika, a ne više kao jednostavna hermeneutska priprema). (...)
Da bi se sud oslobodio i doveo u saglasnost sa ukusom, bio je, jeste i uvijek će biti potrebit jedan živ teoretski rad koji luči umjetnost od onog što nije umjetnost, od ostalih oblika duha, spektulativnih, naučnih, ekonomskih, moralnih. Suđenje pretpostavlja posjedovanje jednog pojma o umjetnosti, i kad god taj nedostaje ili je više ili manje zamagljen sumnjama i konfuzijama, umjetnička kritika biva manjkava. Pojam umjetnosti, to je Estetika, ako nije uvjet ukusa, uvjet je kritike, i kritika bez odgovarajuće Estetike nije pojmljiva: jedna se razvija u drugoj i s drugom. (...)
Sud je sinteza subjekta i predikata, to jest estetske kontemplacije i pojma; i njegovim posredstvom umjetničko djelo, jasno u fantaziji, biva jasno lučeno i u misli, pa se o njemu postiže, kao što se kaže, razmišljena svijest. Uprav zato što je sinteza pojam, koji je jedan od članova sinteze, ne raspršava intuiciju, koja je drugi član, nego živi u njoj, kao što ona živi u njemu. Kad bi naprotiv kritika mogla logički rastaviti i opet sastaviti umjetničko djelo, ono bi moralo da bude samo sobom logička formacija: kritika bi bila ne shvatanje, nego nastavljanje i korekcija umjetnosti, te bismo se tim načinom vratili na logicističku estetsku teoriju, to jest (historički govoreći) vratili bismo se od Kanta na Leibniza. (...)

Kritika daje samo saznanje da ono što imamo pred sobom jest ili nije produukt umjetnosti. Njena formula glasi: „A jeste umjetnost“ ili „A nije umjetnost“; odnosno: „A je umjetnost u tačkama a, b, c, a nije umjetnost u tačkama d, e f“
Benedeto Kroče, Književna kritika kao filozofija, Kultura, Beograd, 1969., str 52.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Niče - O tri preobražaja

Šopenhauer o čistom saznanju, Metafizika lepog

Niče - O putu stvaraoca