Nauzeja

„Samo tako nastaje, sa čistim subjektom, čisti objekat, to jest potpuna manifestacija volje koja se pojavljuje u posmatranom objektu. Ta manifestacija baš i jeste (platonska) ideja objekta. No shvatanje jedne takve ideje zahteva da ja, pri posmatranju kakvog objekta, apstrahujem od njegovog mesta, u vremenu i prostoru, a time i od njegove individualnosti. Jer to mesto, koje je vazda određeno zakonom kauzalnosti, jeste ono što taj objekat stavlja u kakav bilo odnos prema meni, kao individui: otuda objekt postaje idejom samo ako se odstrani mesto, a ja, baš time, čistim subjektom saznanja. Zbog toga svaka slika, već time što prolazan trenutak zauvek fiksira i tako ga istrže iz vremena, ne daje individualno, nego ideju, ono što je trajno u svim promenama. Ali da bi se izvršila ona nužna promena u subjektu i objektu uslov je ne samo da se mož saznanja oslobodi od svoje prvobitne službe i da bude potpuno prepuštena sama sebi, nego i da i dalje dejstvuje punom svojom energijom, i pored t

"Bejah već spreman da izjurim iz ateljea, kada mi je sinula jedna ideja. Otišao sam u kuhinju, zgrabio jedan veliki nož i vratio se u atelje. Kako je malo ostalo od starog slikarstva Huan Pabla Kastela! Imaće na pretek razloga za divljenje one budale koje su me poredile sa arhitektom! Kao da čovek može stvarno da se izmeni! Koji od tih imbecila je naslutio da se ispod mojih slika "solidne građe" i onog "nečeg intelektualnog" krio vulkan koji samo što nije proradio? Nijedan. Imaće vremena na pretek da gledaju ove polomljene stubove, ove statue osakaćene, ove ruševine pretvorene u dim, ove paklene stepenice! Eno ih tamo, poput muzeja okamenjenih košmara, poput muzeja Beznađa i Srama. Bilo je međutim nešto što sam želeo potpuno da uništim, da ne ostane ni traga. Pogledao sam to poslednji put, pa iako mi se grlo bolno steglo, nisam se pokolebao: kroz suze sam nejasno video kako u paramparčad odlazi ona plaža, ona daleka žena i njeno čežnjivo iščekivanje. Gazio sam

"On mi šapuće u uho: je li Minja lijepa? Gledam Minju, ne zato što je nisam vidio, već što ne mogu da odvojim oči od nje: divna je. Crne oči koje miruju, odajući život negdje unutra, kao duboka voda, lice osvijetljeno ispod kože mliječnim svjetiljčicama, tijelo što ne zove, već zaprepašćuje, postoji kao cjelina jer je sklad. Djeluje dirljivo lijepo. Kao muzika. Neodređeno, a snažno, ne odvajajući se, okreće nas u nas same, živi za sebe a za nas. (...) Maričić mi šapuće na uho nešto povjerljivo, otkrivajući je, ali ja više volim svoju misao o njoj, i govorim joj nečujne riječi koje ona čuje: znam te oduvijek, i vidio sam te ne jedanput, ako ne cijelu a ono u dijelovima što sam ih sastavljao sastavljajući sebe, želeći da te vidim cijelu a ne očekujući da je to moguće, iako sam znao da postojiš. Stvarale su te moje želje, mnoge želje, kako da te ne stvore? Nastala od želja, nisi ni zlo ni dobro, već ljepota za sve koji smo te željeli, zato ničija. Svi smo ti jednaki, jer smo te

O dušo moja, naučio sam te da kažeš "danas" kao što se kaže "jednom" i "nekad", i da igraš kolo svoje u letu preko svakog ovde i tu i tamo. O dušo moja, izbavio sam te iz svih uglova, iščistio te od sve prašine, paučine, i pomrčine. O dušo moja, sprao sam sa tebe mali stid i vrlinu sitničarsku, i nagovorio te da naga stojiš pred očima sunčevim. Burom koja se zove "duh" duhnuo sam po uzburkanim valima tvoga jezera; duvom svojim odgonio sam sve oblake, zadavio sam čak i dželata koji se zove "greh". O dušo moja, dao sam ti pravo, da kažeš Ne kao što to kaže bura, i da kažeš Da kao što vedro nebo govori Da: mirna kao svetlost stojiš ti i prolaziš kroz sred odricanja burnih. O dušo moja, dao sam ti natrag slobodu nad onim što je stvoreno i nad onim što nije stvoreno: i ima li koga još da poznaje, kao što poznaješ ti, slatko uživanje u onom što će doći? O dušo moja, naučio sam te preziranju, koje ne dolazi kao što dolazi crvotočina; ve

Da bi dokazao da je ljubavni zanos izvor najvećega blaženstva, Sokrat izlaže suštinu božanske i ljudske duše ideogramima jednog mita koji se ubraja među najuznesenije stvari Platonova mitotvorstva, a sastoji se u ovom. Iznad nebeskog svoda neprolaznim i večnim životom žive prava i čista bića, večite ideje. Nemajući ni lika ni boje, one su nevidljive, i zato se ne mogu dokučiti čulima, nego samo umnim razmatranjem. U taj nadnebeski svet ideja izdiže se Div, bog nad bogovima, kad se šeće ispod nebeskog svoda, a za njim vojska bogova i demona i povorke duša. U tome obilaženju blažene bogove prate duše, jer one tu postoje već pre svoje zemaljske egzistencije, ali samo odabrane duše mogu se za trenutak uzdići sa bogovima u onaj nadnebeski svet, gde se, gledajući ideje, nahrane istinom, pa se vraćaju na svoje mesto. A koja se duša krivicom uzdodrže - jer svaka je duša snaga sastavljena od uzdodrže i dva nejednaka konja, dobra i loša - napuni zaboravom i zloćom, ona pada na zemlju, i tu u p