"On mi šapuće u uho: je li Minja lijepa?

Gledam Minju, ne zato što je nisam vidio, već što ne mogu da odvojim oči od nje: divna je. Crne oči koje miruju, odajući život negdje unutra, kao duboka voda, lice osvijetljeno ispod kože mliječnim svjetiljčicama, tijelo što ne zove, već zaprepašćuje, postoji kao cjelina jer je sklad. Djeluje dirljivo lijepo. Kao muzika. Neodređeno, a snažno, ne odvajajući se, okreće nas u nas same, živi za sebe a za nas.
(...)
Maričić mi šapuće na uho nešto povjerljivo, otkrivajući je, ali ja više volim svoju misao o njoj, i govorim joj nečujne riječi koje ona čuje:
znam te oduvijek, i vidio sam te ne jedanput, ako ne cijelu a ono u dijelovima što sam ih sastavljao sastavljajući sebe, želeći da te vidim cijelu a ne očekujući da je to moguće, iako sam znao da postojiš. Stvarale su te moje želje, mnoge želje, kako da te ne stvore? Nastala od želja, nisi ni zlo ni dobro, već ljepota za sve koji smo te željeli, zato ničija. Svi smo ti jednaki, jer smo te svi rodili, i ne možeš biti ničija, jer nećeš biti san. Smij se, rođena, u noćima bez snova, u noćima snova, nastala u pustoši bez tebe i u čežnji da budeš, satkana iz mrakova i straha da dan neće svanuti, spasavana iz mnogih potopa žudnjom da postojimo, smij se i budi, ne nestaj iz našeg oka, kao što ne nestaješ iz naše želje. Ti ne znaš za strašne napore od kojih tijelo obamire, ni za hladne jesenje pljuskove, za studen ledene zemlje i vjetar što otkida meso, ne znaš za muke, za glad, za strah, za pljesnive pećine, a bila si uvijek s nama, nestajala i vraćala se, zovući nas u život, ili smo mi tobom zvali život. Oprosti ako sad vidiš ganutost u našem oku, i ne čudi se što smo prepoznali sebe iz snova, i tebe iz snova. Sad smo te našli, zauvijek, ne zato što nema snova, već zato što traju, što život traje, i ti, i mi, i osmijeh, i smijeh, i nesumnjanje i nadanje i radost. Ničemu se ne čudi večeras, djevojko, ne čudite se ničemu, prijatelji, večeras. Ovo za nas nije svijetla soba, ni vino u kristalnim čašama, ni ugodno veče. Još je ostalo smrti u našim očima, i straha u našoj krvi, i opreza u svakoj žilici, još su u nama nezaustavljena kretanja nasrtaja i odbrane, i odjednom ništa više nije što je bilo. Sad je tišina u nama, tišina i neprezanje. Nenaviknuti smo, navikavamo se. Svakim trenutkom se osvjedočavamo i ponovo radujemo, kao u snu koji se produžava. I raznježenost, zbog vas. Čekali ste nas, znali ste da ćemo doći, i ukotvili nas u mir. Ne ljuljamo se više u burama, stojimo, mirujemo, živimo, primamo i vraćamo radost, sve ljepšu i sigurniju.
Maričić sjeda za klavir i svira. Molim Minju da igramo, a ona hoće da pjeva. Smijemo se svemu. DIvno je što Maričić svira, što lako i bez straha zovem Minju u igru, što ona hoće da pjeva. I divno je što ona pjeva. Njene oči, njeno lice, njen izraz dobijaju mekotu i nežnost pjesme. Ili su pjesme lijepe zbog nje. Ah oči, oči lijepe. Prokleta sudbo, pjevamo s njom. Nešto čudno izrasta iz dalekih sjećanja, ne slike, već raspoloženja, ludost strasnih a praznih čežnji mladosti, ne bih želio da se vrati, bila je nepodnošljivo vrela, a osjećam slast u tom oživljavanju. Lili je bila tada, i ružičasta jutra gradska (druga ne pamtim), i drveće u univerzitetskom parku što me boljelo pupanjem. I duboka, radosna uzbuđenja bez razloga, zbog nadanja kojima nisam znao smjer ni svrhu, i strašni nemiri koje je mogao donijeti oblak na nebu ili smijeh na ulici. Zdravo, besmislena, užarena mladosti, vaskrsla u pjesmi, možda zbog djevojke što pjeva. Ona je ružičasto jutro i davna Lila (ne ova od danas, ne poznajem je), i radosna uzbuđenja, i susret što se čeka, sve što jesam u ovom času netraženog a dobrodošlog gubljenja i nalaženja sebe. Kakav to miris lebdi oko nje? Kao da izvire iz sjenke ispod njenih trepavica, iz njene kože što svijetli na vratu, iz ovlaženih očiju što nas ne vide. Zaželim da dodirnem njen goli lakat, osjećam taj nestvarni miris. Je li to miris moje krvi? jesu li sve čežnje dugih godina na okupu radi nje? Ah bolno, bolno serdce. Čega se bojiš na ovom majalosu sreće? Bolno, bolno serdce, kao vjetar noćnik, gugut goluba u zoru kroz san, kao svi sanjani šapati, žalim što ne mogu da uhvatim te riječi kad iziđu iz njenih usta i da ih zadržim s vlagom njenih očiju i uzbudljivom sjenkom trepavica. I suze me guše u grlu, ni zbog čega, zbog svega, zbog pjesme, zbog nje što je vidim, što nas ne vidi, što ne zna da je slušamo, što plače... Pa ona plače. Bez uzdaha, bez jecaja, samo suzama i tugom, i pobjeđuje me tim najljepšim i najuzbudljivijim plačem što sam ga ikad čuo. I nije plač zapravo, već nezadržan prodor nečega što je u njoj, što je njeno, što je u muci koju ne znam i ne želim da znam. Traje kratko, i u zasjenjenim očima ostao je samo mek trag tuge što se povukla, sakrivši se pod osmijeh bez snage. Onda je osmijeh ojačao, nije mu trebalo mnogo da postane prirodan i uvjerljiv. Nije se izvinjavao, nije htio da prevari: minuo je oblak, ali je bio. Ličio je na pokušaj provjeravanja, na otkrivanje sebe prave. Osmijeh je pobjeda, ali i nepovjerenje. Zažalio sam što smo joj toliko strani da se morala naglo povući. Požalio sam i nju: ostaje li uvijek ovako sama sa skrivenim dijelom sebe, značajnijim od onog koji se pokazuje? Guši li ga, krije li ga, pušta li da oživi u samoćama, vječno zatvoren pred drugima, jer niko nije ona? Niko nije mi. Uzalud smo se tražili, ona je bila daleko od nas, usamljena.
I sa naivnom nedosljednošću koju i ne primjećujem, osjećam da mi je postala bliža, jer se udaljila. Poznatija, jer se sakrila."

Meša Selimović, Tišine

Коментари

Популарни постови са овог блога

Niče - O tri preobražaja

Šopenhauer o čistom saznanju, Metafizika lepog

Niče - O putu stvaraoca