Sabato, Tunel

"Bejah već spreman da izjurim iz ateljea, kada mi je sinula jedna ideja. Otišao sam u kuhinju, zgrabio jedan veliki nož i vratio se u atelje. Kako je malo ostalo od starog slikarstva Huan Pabla Kastela! Imaće na pretek razloga za divljenje one budale koje su me poredile sa arhitektom! Kao da čovek može stvarno da se izmeni! Koji od tih imbecila je naslutio da se ispod mojih slika "solidne građe" i onog "nečeg intelektualnog" krio vulkan koji samo što nije proradio? Nijedan. Imaće vremena na pretek da gledaju ove polomljene stubove, ove statue osakaćene, ove ruševine pretvorene u dim, ove paklene stepenice! Eno ih tamo, poput muzeja okamenjenih košmara, poput muzeja Beznađa i Srama. Bilo je međutim nešto što sam želeo potpuno da uništim, da ne ostane ni traga. Pogledao sam to poslednji put, pa iako mi se grlo bolno steglo, nisam se pokolebao: kroz suze sam nejasno video kako u paramparčad odlazi ona plaža, ona daleka žena i njeno čežnjivo iščekivanje. Gazio sam komade platna trljajući ih o pod dok se nisu pretvorili u prljave dronjke. Nikada više neće naći odjeka ono nerazumno iščekivanje! Sada sam više nego ikada znao da je ono iščekivanje bilo potpuno uzaludno!"

Коментари

Популарни постови са овог блога

Niče - O tri preobražaja

Šopenhauer o čistom saznanju, Metafizika lepog

Niče - O putu stvaraoca