Šopenhauer o čistom saznanju, Metafizika lepog
„Samo tako nastaje, sa čistim
subjektom, čisti objekat, to jest potpuna manifestacija volje koja se
pojavljuje u posmatranom objektu. Ta manifestacija baš i jeste (platonska)
ideja objekta. No shvatanje jedne takve ideje zahteva da ja, pri posmatranju
kakvog objekta, apstrahujem od njegovog mesta, u vremenu i prostoru, a time i
od njegove individualnosti. Jer to mesto, koje je vazda određeno zakonom
kauzalnosti, jeste ono što taj objekat stavlja u kakav bilo odnos prema meni,
kao individui: otuda objekt postaje idejom samo ako se odstrani mesto, a ja,
baš time, čistim subjektom saznanja. Zbog toga svaka slika, već time što
prolazan trenutak zauvek fiksira i tako ga istrže iz vremena, ne daje
individualno, nego ideju, ono što je trajno u svim promenama.
Ali da bi se izvršila ona nužna
promena u subjektu i objektu uslov je ne samo da se mož saznanja oslobodi od
svoje prvobitne službe i da bude potpuno prepuštena sama sebi, nego i da i
dalje dejstvuje punom svojom energijom, i pored toga što prirodni podsticaj
njene delatnosti, podstrek volje, sada nedostaje. U ovome je teškoća, a u toj
teškoći i retkost stvari; zato što sve naše misli i težnje, sve što slušamo i
gledamo stoji, vazda u skladu sa prirodom, posredno ili neposredno, u službi
našij bezbrojnih, većih ili manjih, ličnih ciljeva.
Prema tome, volja je ono što
podstiče moć saznanja na vršenje svoje funkcije; bez tog podsticaja moć saznanja
odmah malaksava. A saznanje koje biva aktivno na osnovu takvog podsticaja
potpuno je dovoljno za praktičan život, pa čak i za stručne nauke, pošto su one
uvek upravljene samo na odnose stvari, a ne na njihovu stvarnu i unutrašnju
suštinu; otuda se i sva saznanja tih nauka kreću pod rukovodstvom principa
dovoljnog razloga, toga elementa odnosa. Zato svuda gde se ide za saznnjem
uzroka i učinka, ili kakvih bilo razloga i posledica, dakle u svim granama
prirodne nauke ili matematike, kao i istorije, ili kod pronalazaka itd, svuda
mora traženo saznanje biti jedan cilj volje, i ukoliko žešće volja za njim
teži, utoliko će ga pre dostići. Isto tako i u državnim poslovima, u ratu, u
finansijskim ili trgovinskim transakcijama, u intrigama svih vrsta itd mora najpre
volja, jačinom svoje želje, prisiliti intelekt da napregne sve svoje sile kako
bi, u datoj prilici, pouzdano ušao u trag svima razlozima i posledicama.
Za divljenje je, štaviše, koliko
volja može, u ovakvom slučaju, da natera njoj dati intelekt na aktivnost oja
prelazi njegove obične snage. Otuda, za sva izvanredna dela u takvim stvarima,
baš i nije potrebna samo mudra i fina glava, nego i jedna energična volja,
pošto ona najpre mora da natera intelekt na mučnu, napornu, i neumornu
delatnost, bez koje se takva dela ne bi mogla izvesti.
Ali sasvim drukčije biva kod
shvatanja objektivne, stvarne suštine stvari, suštine koja sačinjava
(platonsku) ideju stvari i na kojoj se mora osnivati svako delo iz oblasti
lepih veština. Jer volja koja je tamo bila toliko korisna, čak i neophodna,
mora ovde potpuno izostajati: jer ovde ima važnosti samo ono što intelekt
potpuno sam, isključivo svojim sopstvenim sredstvima – stvara i, kao
svojevoljan dar, prilaže. Ovde se mora raditi samo od sebe: proces saznavanja
mora biti bez namere, dakle bez učešća volje. Jer samo u stanju čistog
saznavanja, kada su čoveku njegova volja i njeni ciljevi, a sa njom i njegova
individualnost – potpuno oduzeti, samo u takvom stanju može nastati ono čisto
objektivno posmatranje, u
kome se shvataju (platonske) ideje stvari. Ali jedno takvo shvatanje mora uvek biti
ispred koncepcije, to jest pre onoga prvog, uvek intuitivnog saznanja, koje
zatim sačinjava stvarni predmet i jezgro, može se reći dušu, jednog pravog
umetničkog dela, jedne poezije, pa štaviše, i jednog istinskog filosofema. Ono nehotično,
nenamerno, donekle čak i nesvesno i instinktivno, što se odvajkada primećivalo
na delima genija, to je baš posledica toga što je umetničko prasaznanje od
volje potpuno odvojeno i, nezavisno, što je čisto od volje i bez volje. I baš
zbog toga što je volja u stvari sam čovek, ono se saznanje i pripisuje jednom
biću koje je različno od čoveka, jednom geniju. Isto tako, saznanje ove vrste
ne rukovodi se, kao što sam ja često objašnjavao, principom dovoljnog razloga,
nego je, baš po tome, protivnost onome prvom. – Pomoću svoje objektivnosti
genije sa razboritošću opaža sve ono što drugi ne vide. To mu daje sposobnost
da, kao pesnik, opisuje prirodu onako očigledno i živahno, ili da je, kao slikar,
predstavlja.
Međutim, pri izradi dela, pošto je tu
saopštavanje i prikazivanje onoga što se na ovakav način saznalo – cilj, volja može, pa štaviše i mora
ponovo biti aktivna; ovde, prema tome, opet vlada princip dovoljnog razloga, te
se u njegovom smislu, umetnička sredstva kako treba raspoređuju prema
umetničkim ciljevima. To je onda kad se slikar bavi tačnošću crteža i upotrebom
boja, a pesnik sastavljanjem plana, zatim izraza i metruma.
Ali kako intelekt potiče od volje, zbog čega se
objektivno prikazuje kao mozak, dakle kao jedan deo tela, koje je
objektivizacija volje; kako je, prema tome, prvobitno određen za službu volje,
to je njegova prirodna delatnost gore opisane vrste, gde on ostaje veran onome
prirodnom obliku svojih saznanja, koji izražava princip dovoljnog razloga, i
gde ga volja, taj prvobnitni element u čoveku, pokreće na akciju i u njoj ga
održava.
Naprotiv, saznanje druge vrste predstavlja
jednu njemu neprirodnu, zloupotrebljenu aktivnost: ona je, prema tome,
uslovljena odlučno abnormalnom, a otuda baš i veoma retkom, nadmoćnošću
intelekkta i njegove objektivne pojave mozga, nad ostalim organizmom i nad
srazmerom koji ciljevi volje zahtevaju. Baš zbog toga što je ta nadmoćnost
intelekta nešto abnormno, fenomeni koji odatle proističu podsećaju katkada na
ludilo.
Saznanje se, dakle, već ovde izneverava svome
izvoru, volji. Intelekt, koji je postao samo radi služenja volji, i koji,
gotovo kod svih ljudi, u tim granicama i ostaje, sve dok s njim ne umru – taj intelekt
se abusive upotrebljava u svim slobodnim umetnostima i naukama; a od te
upotrebe zavise napreci i čast čovečjeg roda. – U izvesnom drugom slučaju može
se on, štaviše, i okrenuti protiv volje, naime kada je, u fenomenima svetosti,
otklanja.
Uostalom, ono čisto objektivno shvatanje sveta
i stvari, na kome se, kao na prasaznanju, osniva svaka umetnička, pesnička i
čisto filozofska koncepcija, kako iz objektivnih tako i iz subjektivnih
razloga, samo je prolazno – jedno što napor koji je za takvo shvatanje potreban
ne može biti trajan, a drugo stoga što tok sveta ne dozvoljava da mi, kao
filosof po Pitagorinoj definiciji, stalno ostajemo u njemu kao mirni i
nezainteresovani posmatrači, nego svako mora u ovoj velikoj marionetskoj igri
života, ipak da učestvuje i da, gotovo uvek, oseća onu žicu koja ga sa životom
održava u vezi i stavlja u pokret.“
Šopenhauer, Metafizika lepog, str. 13.
Šopenhauer, Metafizika lepog, str. 13.
Коментари
Постави коментар