"Čovek, tako reći i nije u stanju da apstrahuje od zemaljskih stvari, nije u stanju da izdrži ogromnu, ćuteću prazninu u koju mrtvi uzmiče. Stalno iznova on pokušava da preminulog misli i predstavi kao živećeg na nekom drugom mestu; on mu stavlja poputninu u grob, njegove omiljene stvari, krčag, mastrat, nakit i tsl. S čudnom tvrdoglavošću praznina otvorena mrtvim biva stalno nanovo natkrivana i sakrivana predstavama o odnosima iz carstva živih. Ako religiozno važi da nijedno oko nije videlo i nijedno uvo nije čulo šta bog priprema onima koji ga ljube, to filozofski važi da se odvojeno carstvo "podzemnog sveta" ne sme okititi slikama iz gornjeg sveta, da se ono mora podneti u njegovoj tajnovitoj praznini, pre nego što se mogu saznati njegove istinite misterije."
Eugen Fink, Osnovni fenomeni ljudskog postojanja, Nolit, Beograd, 1984. str 114.Šala - Anton Pavlovič Čehov
V edro zimsko popodne... Mraz jak, puca, i Nađenki koja me drži ispod ruke, hvata se srebrnasto inje po kosi na slepoočnicama i na maljama iznad gornje usne. Stojimo na visokom bregu. Od naših nogu pa do same zemlje pruža se strma ravan u kojoj se sunce ogleda kao u ogledalu. Kraj nas su male sanke, tapacirane otvorenocrvenom čojom. - Da se spustimo dole, Nadežda Petrovna? - molim ja. - Samo jedanput! Verujte mi, ostaćemo čitavi i nepovređeni. Ali Nađenka se plaši. Sav prostor od njenih malih kaljača do kraja ledenog brega izgleda joj kao strašna, beskrajno duboka provalija. Čim ja samo ponudim da sedne u sanke, ona umire od straha i prestaje da diše kad gleda dole; ali šta će biti ako reskira da se surva u provaliju? Umreće, poludeće. - Preklinjem vas! - kažem ja. - Ne treba se plašiti! Znajte, to je malodušnost, kukavičluk! Nađenka najzad popušta i ja joj po licu vidim da ona popušta pred opasnošću po život. Ja je smeštam bledu, uzdrhtalu u sanke, obavijam je rukom i mi se zajedno su...
Коментари
Постави коментар